Putovali babo i sin iz Travnika u Zenicu. Kada su prošli Vitez i došli blizu Ahmića, čuli su ezan za ikindiju-namaz. Babo je svratio u dobro poznato mjesto, u dobro poznatu džamiju. Klanjali su sunnete. Čekajući farze sinu Rijadu pažnju privuče slika koja se nalazi u ćošku džamije.
– Babo, koji dječak je nacrtao onu sliku? – upitao je sin radoznalo.
Babo u čudu gleda, ne znade šta da kaže, odgovori:
– Nije dječak, sine, to je crtao slikar pravi.
– Babo, pa što nije ispravio munaru, pogledaj, munara mu se nalazi na livadi. Kada smo dolazili, dobro sam vidio, babo, munara stoji uspravno.
Hodža Elvir me je učio da se nekada, dok nije bilo mikrofona, učio ezan sa munara. Ko bi čuo ezan ovako?
– Nije, sine, greška, nekada je munara ovakva bila, ne svojom voljom i ne hodžinom voljom.
Sin je ustao i otišao do slike, pa kada dobro vidi sliku, reče:
– Babo, taj slikar nema pojma, on je, bolan, srušenu munaru i džamiju nacrtao!
Babo svjestan dječije radoznalosti pozvao je sina da klanjaju, pa će mu poslije sve objasniti. Sin je iz radoznalosti sve vrijeme klanjao i gledao sliku. Kada se završio namaz, reče babi:
– Babo, zovi slikara. Možda nije imao papira dovoljno, ja ću mu dati, pa neka ispravi munaru. Babo se nasmiješi i zagrli sina, govoreći:“Da je bogdo nestalo papira, da je bogdo dječak crtao ili neki loš slikar. Tu ćeš sliku, sine, shvatiti vremenom! Možda, kada budeš osmi razred, do tad uči i budi dobar. Ako svi budu kao ti, mir će se raširiti. Neće više biti ovakvih slika, biće samo onih ‘pravih’.”
Semir Krnjić
