Pred kišu se sabralo nešto,
Kao da golubovi šapću,
Kao da nešto žele reći,
Kao da nešto poručuju.
Zastani, posmatraj malo,
Vidjet ćeš kako se ponašaju,
Okreću se i gledaju,
Kao da nešto iščekuju…
Ostavi insan trag,
Nekad zao, nekad drag.
Ostavi insan nešto,
Da ga se sjećaju često…
Gospodaru, našem Ćazi podari
Džennetsko mjesto.
Pjesma koju je napsio pisac Semir Krnjić
Sjećanje na Ćazu, legendu grada
Svaki dan, bez izuzetka, dolazio je do parka u blizini Gradske džamije, na isto mjesto, s istom ljubavlju i brigom. U njegovim rukama, sa smiješkom na licu, uvijek je bilo nešto za golubove. Ti mali krilati prijatelji čekali su ga, a on ih je hranio s toliko ljubavi. On je znao, kao rijetki, da ljubav nije samo u velikim djelima, već i u tim malim, tihim, svakodnevnim činovima.
Golubovi, ti tihi svjedoci njegove pažnje, bili su simboli tih malih trenutaka. Za njih je Ćazo bio više od hrane – bio je prijatelj.
Kao što pjesma kaže: „Ostavi insan trag, nekad zao, nekad drag.“ Ćazo nije ostavio trag samo u svakodnevnim gestama, već i u srcima svih nas koji smo ga poznavali. Njegov trag je trag ljubavi, dobrote, nesebičnosti. On je bio tihi, skromni heroj grada koji nije tražio ništa za uzvrat.
Sjećamo se njegovih koraka, tihih razgovora s prolaznicima, trenutaka kada je samo šutio, a tišina je govorila više nego bilo koja riječ. Sjećamo se smijeha, sjećamo se njegovih ruku koje su se uvijek nudile, uvijek bile spremne da pomognu. Sjećamo se njegove strpljivosti, njegove tihe, nenametljive hrabrosti da čini dobro.
Danas, kad prođemo parkom, kada se sjetimo tvog osmijeha i tihih koraka, znamo da je svijet bolji zbog tebe i onih duša poput tebe.
Ćazo, tvoje ime će zauvijek biti zapisano u srcima ovog grada. Tvoj trag je tu, u svakom krilu golub, u svakom zehri ljubavi koju si dijelio. I kao što pjesma kaže: „Gospodaru, našem Ćazi podari džennetsko mjesto.“
Allah ti lijepi džennet dao, dragi prijatelju, legendo grada koja je živjela s dušom i ljubavlju.
