Otkako ste otišli, prošli su dan, oni bučni i oni tiši, a noći duže. Nema vaših koraka što su mi sokake grijali, ni smijeha što je odzvanjao pod prozorima što sad nijemo gledaju u daljine. Otišli ste… i ponijeli komad mog srca sa sobom.Ja sam vaš grad. Vaša prva ljubav, prvi uzdah pod mjesečinom, prvi ezan što vam je milovao dušu. I sada, dok ste tamo – među tuđim jezicima, u hladnim ulicama bez mirisa mog, domaćeg hljeba i kahve – ja vas dozivam. Ne da se vratite ako ne možete, nego da znate da ovdje, između mahala i brda, neko još uvijek čuva vaše ime kao što se čuva molitva pred zoru.Niste me izdali što ste otišli. Znam, život nekad tjera srca da se razdvoje. Ali neka vam nikad ne postane strana toplina u dušama koju ste ovdje osjetili. Neka vam nikad ne izblijede slike majčinog praga, komšijskog osmijeha, prve zime pod mojim nebom.Ako ikada posustanete, sjetite se – ja vas još čekam. Neka vas to sjećanje podigne. Neka vam moje džamije, crkve i ulice u snovima budu zaklon, a moji sokaci putokaz kad zaboravite kuda ste krenuli.Jer ja nisam samo grad od kamena. Ja sam amanet u vašoj duši.I kad vam suza krene u dalekom svijetu – znajte, to i ja plačem s vama, samo me Jaglenica prekriva.
