U vremenu kad se navijanje za neki klub sve češće mjeri trofejima, stadionima punim selfija i prolaznim slavama, priča o rahmetli Suvom – čovjeku iz Novog Travnika – ostaje kao tiho svjetlo iskrene ljubavi prema klubu, gradu i zajednici.
Suvi, kako su ga svi znali i zvali, bio je više od navijača. Bio je simbol. Njegovo prisustvo na tribini bilo je toliko snažno da su ga ljudi primjećivali i kada je bio – sam. Nije se sakrivao iza mase, nije čekao derbije ni velike pobjede. Suvi je dolazio za “svoj” Novi i kad je kiša padala i kad se gubilo. Nije brojao minute ni rezultate, brojale su se emocije, podrška i ponos.
“Sam bio, podršku davao,
za čaršiju cijelu se radovao.”
Predvodio je navijačku skupinu Tulonje s dušom, a ne sa šakama. Njegovo navijanje nije bilo u galami, nego u prisustvu, u stavu, u pogledu prema terenu i prema svojim “mladalačkim sinovima” – igračima NK Novi Travnik. Nije im tražio titule. Dovoljno je bilo da igraju srcem, jer on je svoje dao – bez ostatka.
Bio je primjer kako se voli čaršijska ekipa. Bez velike pompe, bez traženja priznanja. Svi koji su ikad stajali pored njega znali su – ovo nije običan navijač. Ovo je neko ko pripada tribini kao što srce pripada grudima.
“Bio si i ostao, zaštitni znak,
ljudina i brat.”
I sada, kada njegov glas više ne odjekuje s tribine, njegovo ime živi. U svakom skandiranju “Novi”, u svakom plavo-bijelom šalu, u svakom koraku navijača Tulonja, čije je stope prvi utabao.
