U ćošku sobe koja nije ličila ni na sobu, ni na kuću – potpuno devastirana, bez prozora, bez vrata… bez ičega, osim života koji u njoj diše i koji taj prostor sobom zove – sjedio je dječak. Zvao se Emir. Imao je deset godina, a u ruci je držao požutjeli, izblijedjeli i na par mjesta pocijepani list papira na kojem je pisalo: Rodni list Samira Hadžića.
Samir je bio njegov babo, kojeg je ubila dušmanska ruka u Genocidu u Srebrenici. Osim što je znao da je imao babu – a rijetko ko iz njegove generacije je imao živog babu– znao je još samo njegovo ime. I nekako, kako se bližio njegov rođendan, želio ga je vidjeti. Želio se uvjeriti – da li liči na svoga babu.
Slušao je svoju nanu Fadilu, koja bi svaki put kad bi on jeo ili se nasmijao rekla:
„Isti moj Emir…“
I zaplakala.
– Majko… da li ja baš ličim na babu? – upitao je tiho majku, koja je u tom trenutku pokušavala nešto sabrati i ručak pripremiti.
Kad je čula njegovo pitanje, spustila je sahan iz ruke, prišla mu i čvrsto ga zagrlila.
– Isti. Baš isti. Čak vam je i mladež na nosu na istom mjestu… Njegov ti je raspored zuba, kosa, oči…
Emir je pokušavao u svojoj mašti oživjeti vlastiti lik, star dvadeset godina više, samo da bi mogao zamisliti svoga babu. Htio ga je vidjeti i nekako, zauvijek, sačuvati tu sliku ispod očnih kapaka. Ali nije uspijevao. Nije znao ni kako bi izgledao. Nije imao priliku viđati muškarce koji bi bili generacija njegovog babe.
– Majko… – rekao je tiho, milo. – Ako moj babo nema slike, a živio je… nema ni mezara, a šehid je… da li ja mogu, u svojoj sobi, umjesto njegove slike u okviru držati njegovo ime? Od moga babe, majko… samo je ime ostalo…
– Možeš, sine moj… – prošaptala je. – Sjeti se ti svoga babe u dovama… možda ti na san dođe. Od tvoga babe jest samo ime ostalo… ali, sine moj – zbog tog imena je sve i počelo.
Semir Krnjić
