Priča o jednom dobrom Nadiru
(Zapis iz bijele tišine KCUS-a)
Na psihijatrijskom odjelu Kliničkog centra, gdje se liječe nevidljive rane duše, radi jedan vedar i dobar momak – Nadir. Medicinski tehničar po zvanju, ali po svemu drugom – čovjek kakvih je danas malo.
Nadir ne nosi samo bijeli mantil. On nosi i ono nevidljivo: pažnju, strpljenje, blagu riječ, ljudskost. I ono što se ne uči u školama – ono što se ponese iz kuće, iz srca.
Jednog dana, dok je obilazio pacijente, priđe mu jedan mladić, tih i zamišljen, pa tiho reče:
„Sutra mi je rođendan… Samo ne znam hoće li iko doći.“
Nadir mu ništa veliko ne obeća. Samo se osmjehne i kaže:
„Vidjećemo, hajde.“
Sutradan, prije smjene, Nadir svrati u slastičarnu. Kupi tortu. Balone. Sitne svjećice. I donese ono što nijedan lijek ne može – osjećaj da nisi zaboravljen. Da nekome značiš. Da si čovjek među ljudima.
U bolničkoj sobi, koja zna biti ispunjena tišinom teškom kao kamen, toga dana začuo se smijeh. Na torti je pisalo ime onog mladića. Nisu to bile riječi koje liječe – to je bila pažnja koja vraća dostojanstvo.
Nadir nikome o tome nije pričao. Nije tražio da ga iko primijeti. Samo je nastavio – tiho, skromno, srcem.
A mi moramo pričati. Jer ovakvi ljudi su svjetlo. U vremenu gdje se sve mjeri i bilježi, on je dao ono što se ne broji – dio sebe.
U jednom hadisu stoji:
„Ko olakša nevolju muslimanu na dunjaluku, Allah će njemu olakšati nevolju na Sudnjem danu.“ (Muslim)
Nadir je tog dana olakšao. Bez mnogo riječi, ali s puno ljubavi. Jer istinski heroji u bijelom nisu oni koje slavimo zbog velikih postupaka – već oni koji velikim čine sitnice.
Naše malo – nekome je sve. Torta i baloni nekome su lijek. A Nadir – podsjetnik da još uvijek postoje ljudi koji vole čovjeka.
Humanost se ne potpisuje. Ona se živi.
Piše: Enisa Meštrovac
