Postoje ljudi čiji se koraci jedva čuju, ali kad odu – njihova odsutnost odzvanja čitavom čaršijom. A postoje i glasovi koji ne nestaju s vremenom. Oni ostaju da žive u sjećanjima, u tišini pred ezan, u svakom pogledu prema minaretu. Takav je bio glas rahmetli Adema Lepira – mujezina kojeg je voljela cijela čaršija.
Njegov ezan nije bio samo poziv na namaz. Bio je to glas koji je dirao srca, budio duše, unosio mir. Kad bi Ademov glas prelomio tišinu džume ili sabaha, činilo se da sve staje. I vrijeme. I brige. I svakodnevica.
Bio je insan blagih riječi, toplog osmijeha, uvijek s bombonom u džepu za djecu, i cvijetom na biciklu. U osamdesetim godinama života vozio je bicikl, snimio CD, pješačio, i gotovo svaku džumu u džamiji mujezinio. Nema džamije ni mesdžida u našem gradu gdje Adem nije proučio ezan. Volio je to. Bio je to njegov način da služi, da bude od koristi, da ostane blizu onome što je volio najviše – vjeri.
Njegov glas bio je prepoznatljiv – nježan, topao, a opet jasan i snažan. Mnogi su govorili da ih je podsjećao na rahmetli Aliju Izetbegovića – ne samo izgledom, već i mirnoćom, dostojanstvom, staloženošću.
Voljeli smo ga jer je bio naš – dedo, prijatelj, komšija, mujezin. Dobri insan. Njegov odlazak ostavio je prazninu koju je teško opisati riječima. Nedostaje njegov ezan, njegova prisutnost, njegov osmijeh. Ali ono što ostaje jeste sjećanje – živo, snažno, i trajno.
Neka ti Allah podari najljepše mjesto u Džennetu, dragi naš Adem. Tvoj glas više ne čujemo, ali ga duša pamti. I pamtit će, dok se ponovo ne sretnemo.
https://youtu.be/J50P0YyEmUU?si=uViJPXrZaQUYl9e2
