Sinoć u Bugojnu, u KSC-u, nisam gledao samo film – gledao sam ekranizovani život i sudbinu koja zna iznenaditi u vidu „rješenja“.
Film Testament me podsjetio zašto volim bosanski film. Jer to nije samo projekcija na platnu – to je ogledalo duše jednog naroda.
Režiser Mirza Begović nam je još jednom servirao priču punu emocije, humora, tuge i onog prepoznatljivog bosanskog inata koji ne da da nas zaborav pojede.
Ovaj film nas uči – bez podignutog prsta, bez predavanja. Uči nas da prave veze – one porodične, prijateljske, komšijske – vrijede više od svega što selo ima da kaže.
A selo, znamo, uvijek nešto kaže. Uvijek sve zna, uvijek sve vidi. A kad ne vidi – izmisli.
Ali Testament nas nježno opominje: ne sudi čovjeku ni po riječima, ni po selu – već po srcu.
Koliko puta smo mi u Bosni čuli ono: “Znaš kakav je on…”
A ne znamo. Nismo pitali. Nismo sjeli s njim na kafu.
A možda je baš taj „on“ neko ko bi ti dao zadnju koru hljeba, samo da ne ideš gladan.
Film nas podsjeća da ne gledamo ljude očima drugih, nego vlastitom dušom.
Jer i najgori u selu ima svoju priču, a i najtiši zna galamiti – kad mu staneš na obraz.
Smijali smo se, ali kroz suze. Plakali, ali kroz smijeh. To može samo bosanski film.
Likovi Dževada i Asada ponovo su nas proveli kroz stvarnost koja je bila teška, ali nikada prazna. Ta Zenica s kraja 80-ih i početka 90-ih, ti radnici, kafane, cigare, kocke, šejtani i meleci pod istim krovom – to je sve ono što smo mi.
Film nas je vodio kroz prošlost, da bismo bolje razumjeli sadašnjost.
Testament je i smijeh i šamar, i suza i zagrljaj.
Podsjeća nas da, kad sve drugo padne, ostaje porodica. Prijatelj. Komšija.
I da je ponekad dovoljno samo pitati čovjeka: „Kako si?“
A ne pogađati iz tračeva. Jer ni mahala više nije što je nekad bila – nekad je znala i da prešuti.
Josip Pejaković, u svojoj posljednjoj ulozi, ostavio je poruku koju ćemo dugo pamtiti.
Kao da je svojim glasom rekao:
„Evo vam, djeco, moj testament – čuvajte ga, gledajte, i pričajte o njemu.“
A pjesma Halida Bešlića koja otvara film – nije bila samo muzički uvod.
To je bio početak jedne velike karijere, koja je skoro završila – historijski i legendarno.
Halida smo zbog pjesme zavoljeli, ali danas, kog god da pitaš, reći će: volimo ga zbog srca i dobra koje je učinio. Pjesma je na drugom mjestu.
Tako i ova dva filma – insan ih zavoli ne zbog filma, već zbog duše naroda i naše tradicije, naših adeta i one insanske čistoće. Zbog čiste duše i želje onih koji su radili na filmu.
Amanet nas je raznježio, Testament nas je zakucao za stolicu.
I rekao: nije kraj.
Važno je šta ostavljamo iza sebe – ne samo u zemlji, već i među ljudima.
Jer, kako bi rekli naši stari:
„Nije ti babo ostavio kuću, već obraz. A on se ne prodaje – već se prenosi.“
Od srca čestitam cijeloj ekipi.
U našim srcima sigurno ostaje upisano.
Urezan amanet naše tradicije, običaja, duše koja je unikatna – i Testament da u vremenima koja dolaze ostanemo ono što smo uvijek bili.
Jer bosanska duša, pod ovim zvjezdanim nebom – jedinstvena je.
Piše: Semir Krnjić
