Zar se toliko žena može voljeti? — često su me pitali, kao da ljubav ima neke granice, kao da se srce može podijeliti. Srce jednom zavoli, samo jednom. Nemoguće je voljeti nekoliko puta, moguće je samo jednu ženu zavoljeti više zbog nekog razloga. A kako se ženi drugačije možeš odužiti? — odgovarao sam tiho, kao da izgovaram molitvu, iz dubine duše koja ne prepoznaje riječi sagovornika.
Površnost, taj slatki celofan ljepote, polako nas odvaja od onog što zovemo istinskom ljubavlju. A ja… ja želim samo jednu — pravu, onu koja nosi mir i radost ovim grudima. Želim biti sretan, a što je sreća nego osjetiti da si voljen?
Kome da kažem svoje tajne? Kome da povjerim želju, ovu golemu čežnju, što tinja u proplancima duše? Taj proplanak ima samo jedan put i do njega samo jedni koraci mogu doći, sudbinski koraci. Kažu mi da ima boljih, ljepših, pametnijih.
„Ko si ti, čovječe, da koriguješ moje srce?“
Ali ja ne tražim savršenstvo koje se mjeri očima svijeta. Moje oči ne poznaju tu ljepotu koju oni hvale.
Jer prava ljepota nije ona što je na celofanu, na površini, nego ona koja gori u ljubavi u tišinama duše. Ona koja zna za rane, za šapat vjetra kroz pustinju, za suze skrivene iza osmijeha.
Vjerujem, duboko vjerujem, da nas sve ovo prolazi i da nas na kraju čeka vječnost — konačni cilj.
Za tu vječnost, moj Gospodaru, dovim — dovim za jedne oči koje će razumjeti moje tišine, jedno srce koje neće bježati pred mojim ranama i jednu dušu koja će biti moj odraz u ogledalu života.
Ne znam boju tih očiju, ali je osjećam negdje daleko, kao da već imaju znak prepoznavanja u skrivenim hodnicima sudbine.
Ne znam joj ni boju kose, ali znam — ona je najljepša za mene, jer prava ljepota je u srcu, ne u odsjaju sunca na kosi.
Čekam je.
Imam ove dvije ruke — koje su naučene da drže i da grle, i da životom čuvaju. Imam ove dane, osip prolaznosti, kao pijesak koji mi izmiče kroz prste. Imam radost koja tiho puni moju nutrinu, nepoznanica kojoj drugi ne pristupaju.
I imam jedan šapat, ne tako daleko, koji mi šapuće dok noć spušta svoje velove:
Doći će. Doći ono najbolje za tebe.
U njenim pogledima skrivene su riječi koje još nisam izgovorio, ali ih čekam kao što pustinjski putnik čeka kišu. U medžnunskom iščekivanju, moja je nada živa — da će se putevi naših duša sresti, kao što se sudbina nekada čini neizbježnom, kao što izvor traži potok, a potok bježi rijeci. A ona, neprimjetna ali sretna što je došla do cilja, svog mora, pada njemu u zagrljaj.
Ko vidi tu riječnu sreću? Niko! Ko osjeti? Ona. Ja sam ta rijeka, putujemo od izvora do mora. Ništa moj put nije drugačiji od drugih puteva. Ali ne sudi mojim koracima i mojoj čežnji. Pustite me da osjetim ono što cijeli život čekam.
Semir Krnjić
