Zatekao sam je kako sjedi na staroj fotelji pored prozora – onoj fotelji koja škripucka kad se tijelo na nju osloni, kao da i ona, kao i kuća, pamti vrijeme ispunjeno toplinom, ljubavlju, slogom ukućana i igrom mališana.
Ko će zauzeti to babino mjesto? Uvijek smo se takmičili.
Fotelju sam ponio sa sobom. Iako je stara, veže me mnogo uspomena za nju. Tapetar ju je malo dotjerao, ali ne previše. Bez škripanja, ona bi za mene bila strano tijelo. Volim taj škripaj – odrastao sam uz njega.
Lejla je zurila kroz prozor u tišinu kasnog oktobarskog popodneva – ono doba dana kada sunce više ne grije, ali još uvijek baca zlatne sjene preko zidova, kao podsjetnik da čak i odlazak može biti lijep ako ga pogledaš sa pažnjom.
Na njenom ramenu, veo mahrame spustio se nehajno, a u rukama je držala šalicu s kahvom – već napola ispijenu, hladnu, ali još uvijek mirisnu. Takva je bila i ona tada – prisutna, a već nekako daleka, kao sjećanje koje se još nije dogodilo.
– Pitaš se o čemu mislim? – upitala je, okrećući se. Glas joj je bio blag, gotovo nečujan.
– Ne. Uživao sam gledajući te. A svaki treptaj oka šaputao mi je da si tu – odgovorih.
– Uvijek se pitam – rekoh tiho, spuštajući se na ćilim do njenih nogu – ali znam da tvoje srce ide tamo gdje je moje. Znaš li koliko sam sretan što te imam?
Nije odmah odgovorila. U toj tišini, između naših riječi, mogla se čuti kiša koja je počinjala – tiho, kao da kuca na prozore i traži dozvolu. I u toj kiši, svaka kap zvučala je kao podsjetnik da nijedno proljeće ne dolazi bez da zima odradi svoj posao. Nijedna želja ne nikne u grudima, a da se ne ispuni kad je u dlanove šapućeš.
– Ne znam. Isto kao što ni ti ne znaš koliko mi značiš – rekla je i desnom rukom me pomilovala po kosi.
– Ni haljina, ni parfem, ni zlato… Sve se to potroši, izliže, izblijedi. Ispere ga vrijeme kao što kiša ispere tragove u prašini. Samo jednu želju imam… ako možeš.
Podigoh glavu, a ona nije gledala u oči – gledala je u moju nutrinu, kao da traži odgovore u meni.
– Reci, ljubavi.
– Ustani noćas, kad svi spavaju. Kad ulica utihne i prestane disati. Kad se i sat boji otkucati da ne probudi. Spusti čelo na sedždu. I zamoli Boga da nas troje čuva – kako samo On čuvati može.
Zanijemio sam.
– Nas troje? – upitah.
– Da. Nas troje – rekla je i spustila se s fotelje na pod, zagrli me kao nikada i zaplakala.
– Nećeš više imati mira… Jedno malo biće će te jutrom čupati za kosu i nos – kroz plač reče.
Pogledao sam Lejlu tada kao da je prvi put vidim. Nije to bila samo žena – to je bila moja ispunjena dova.
Nasmijala se tada. Tiho, onako kako samo Lejla zna – smijeh koji ne zvoni, već grije.
– Postat ću babo?
– Postat ćeš, ako Bog da.
I tog trenutka, sve što sam znao o ljubavi stalo je u jednu tišinu između dvoje što su se jako zagrlili, a jecaj sreće često je prekidao tu tišinu.
Bezbroj šućura izgovoreno je srcem, bez ijedne riječi.
Semir Krnjić
